26.01.2025, 12:01

Noć muzeja, 31. 01.2025....Večernji list (26.01.2025.)

Veliki tekst "Tajne hrvatskih garaža" u Večernjem listu od 26.01.2025.

godine.

facebook: https://www.facebook.com/profi...

Cijeli tekst:

EGZOTIKA U GARAŽAMA METROPOLE I OKOLICE

Oldtimere, mnoge dosad nikad viđene, rijetke u kolekcijama u svijetu, vozila stara stotinu i više godina, dovezli su vlasnici na isto mjesto, te će ih posjetitelji moći vidjeti na Noć muzeja u Mičevcu u VS–centru Štarkelj

Tajne hrvatskih garaža

Imaju stotinu godina, Oscare, a u njima su se vozile i James Bond djevojke

Mnoge smo oldtimere pronašli na tavanima, urušenim garažama, a neki su čak bili i zakopani četvrt stoljeća. Neki vlasnici su za prodaju tražili tri gajbe Ožujske, grincajg, vreću šećera, pa čak i da im izgradimo kokošinjac. Mnogima su ta vozila desetljećima samo smetala, a mi smo ih obnovili kao da su upravo izašli iz tvornice

Tajne hrvatskih garaža, najegzotičnije oldtimere, mnoge dosad nikad viđene, rijetke u kolekcijama u svijetu, vozila stara stotinu i više godina, dovezli su vlasnici na isto mjesto, te će ih posjetitelji moći vidjeti na Noć muzeja. Izložba će se održati u Mičevcu ovog petka, 31. siječnja, izloženi će biti još nekoliko dana, a zatim se vraćaju u - garaže. Prilika je vidjeti ih sve na istom mjestu, tko zna kada će se opet parkirati pod istim krovom. Svaki od ovih automobila, uz svog vlasnika, ima priču. Grga je na suvozačkom sjedalu Mercedesa vozio James Bond djevojku. Njegovi je Renault glumio u tri filma koja su osvojila Oscara, Schindlerovoj listi, Sofijinom izboru i Limenom bubnju, ali i Vlaku u snijegu. Vlado je na svom Tomosu upoznao suprugu, a s američkim Willysom išao je sve do Normandije, na obilježavanje Dana D. Na motoru Indian policija je s pištoljem u ruci po Chicagu jurila Al Caponea i njegove mafijaše u doba prohibicije, a Nash vozio je više od pola stoljeća po Tasmaniji, Alfa Romeo Giulietta sa spuštenim krovom po Kaliforniji, a autobus Chevrolet još 1928. prevozio putnike po Maroku... Ford T najstariji je automobil u garaži, iz 1922. godine, a još u to je doba prije više od stoljeća bio takva egzotika, poput 2025. godine Rimčeva Nevera, Hennessey Venom F5 ili Koenigsegg Jesko.

– Sjela Jane Seymour u moj Mercedes 170 V iz 1950., ambulantni, odnosno vozilo prve pomoći, kad smo bili na setu s Oscarovcem Brankom Lustigom. I nisam je prepoznao! Znao sam ja dobro tko je Jane Seymour, gledao sam je godinama na televiziji, ta mi se glumica i jako sviđala, bila je poznata, maltene da u to doba nije bilo onoga tko nije bio zaljubljen u nju... Uostalom, bila je i Bond djevojka u filmu "Živi i pusti umrijeti" s Rogerom Mooreom. I prišao meni Branko Lustig, snimali smo tada "Rat i sjećanja", te rekao "Grga, pazi molim te što radiš, to ti je poznata glumica" – priča Gregor Povšič, pa nastavlja:

– Ja mislio on se zaje*ava. Genijalca Lustiga sam znao godinama, bili smo na ti i velim mu "Daj stari, kaj pričaš. Kakva poznata glumica..." Nisam mogao vjerovati da je na filmskom platnu ta žena bila toliko lijepa, a uživo – neprepoznatljiva – prisjeća se Povšič.

Nastavlja priču sa snimanja s našim dvostrukim Oscarovcem u kojem je sudjelovao njegov Mercedes. – Taj je oldtimer glumio u mnogim filmovima i koprodukcijama. Jer, u svim ratnim filmovima ima ranjenika, ima kolona, zbjegova, pa je glumio i u scenama na strani Saveznika, ali i Sila Osovine. Branko Lustig molio me da uredim taj automobil hitne pomoći, jer da će snimati i kadar iznutra. Veli on "Neka bude lijepo napravljen". Taj Mercedes imao je i podno grijanje, no kako je godinama voda curila, pod je počeo trunuti. Nisam ga shvatio nešto ozbiljno, mislio sam da se te rupe na podu ionako neće vidjeti. Naš je slavni kaskader Ivan Krištof u toj sceni gorio živ, a sljedeći je kadar bio u mom Mercedesu u kojem su ga vozili u bolnicu. Rupe su se na podu i dalje vidjele, pa mi je Lustig prišao i rekao "Auto ima rupe, molio sam te da to urediš, pa vidi se cesta!", a ja mu u šali odgovorio "Daj Branko, nemoj zaje*avat, pa mora bit rupa! Kako će ranjenicima krv curiti, pa neće po podu mog Mercedesa, nego kroz rupe direktno dolje na cestu". Bio je ozbiljno ljut... Svi su se smijali. Ali, volio me!" – govori Povšič.

Sjeti se i anegdote sa snimanja filma "Bombaški proces".

– Gospođa koja je bila statist se ozlijedila, imala je nekoliko ogrebotina. I došla k meni, ja sam stajao uz Mercedes hitne pomoći, i zatražila da joj pomognem. Rekao sam "Gospođo, pa nisam ja pravi bolničar, mi smo filmska ekipa", ali smo joj pronašli pomoć. Kad se tim automobilom vozim kroz grad, mnogi znaju dobaciti "Vidiš u kakvom je stanju zdravstvo, kad imaju takva vozila". I sirena radi!

Njegovi su mnogi oldtimeri izloženi u Mičevcu, u Jankovićevoj ulica 26, u VS–centru Štarkelj. Pokazuje na Renault Juvaquattre, pa priča:

– Taj sam automobil kupio 1969. godine. Kod mene je 56 godina! Vozio ga je tadašnji direktor Ghetaldusa, a godinama sam ga gledao u Gajevoj, gdje je bio parkiran. Proizveden je 1946. godine, a poseban je po tome što je nevjerojatno izdržljiv. Tako stari automobili, u usporedbi s onim današnjim, imali su jako čvrsti lim, bili su itekako otporni i izdržljivi. Ako ćemo se šaliti, da opalite čekićem po novom automobilu, čekić će probiti lim, a ovdje da opalite čekićem, on će vam se vratiti u – glavu! Taj je Renault glumio u Vlaku u snijegu, u onoj sceni gdje Družba Pere Kvržice dolazi na zagrebački Glavni kolodvor. Glumio je i u Visokom naponu, Ratu i sjećanjima, Noć lisice, Mussoliniju, pa i u Kiklopu. Na kraju, moj je Renault Juvaquattre imao uloge u Sofijinom izboru, Limenom bubnju i Schindlerovoj listi, redom filmovima nagrađenim najprestižnijom nagradom Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, pa ja tvrdim da sam vlasnik čak tri Oscara, ali za sporednu ulogu! I to je, naprosto, tako – govori Povšič.

Vladimir Štarkelj, predsjednik Oldtimer kluba Turopolje (59), u čijem se centru u Mičevcu i održava izložba na kojoj su izloženi kultni Cadillac, Citroën, Cobra, DKW, Fiat, Ford, Mercedes, MG, Nash, Tatra, Tempo, Renault, Velorex, Willys, ali i motocikli MW, ČZ, Harley–Davidson, Moto Guzzi, JAWA, Tomos, Zündapp, Indian..., pokazuje na zeleni Tomos electronic 90 iz 1979. godine, pa priča: – Da nije bilo ovog Tomosa, ne bih upoznao svoju Sanju. Zajedno smo otada više od četiri desetljeća, imamo kćerke Francisku i Anu, sina Frana, koji su odrasli ljudi, imamo krasne unuke... Da nije bilo Tomosa, koji stoji tu u kutu, ne bi bilo ni sretne obitelji – priča Štarkelj pa nastavlja:

– Imao sam 18 godina, otac Vladimir po kojem sam i dobio ime, kupio mi je taj motor, a sreći nije bilo kraja.

Kako ste vi upoznali suprugu na Tomosu?

– Gordana je dovela prijateljicu Sanju u slastičarnu u Dugave, kvartovi su se u to doba gradili, Travno, Dugave..., a ovo su bile prve slastičarnice. Kad smo pojeli kolače, Gordana me zamolila da povezem Sanju, današnju suprugu, krug po Zagrebu. Otišli smo na Cmrok, tamo je bio lijep pogled na Zagreb, pričali smo dugo, nešto smo osjetili, pala je iskra... Oldtimeri su kao škrinje uspomena. Ti su automobili i motocikli pratili kroz život, zato gajimo emocijama prema tim predmetima.

Vladimir Gašparec (63), tajnik Oldtimer kluba Turopolje, priča dalje:

– Bilo je to doba kada smo mi tinejdžeri satima stajali pred izlozima u Draškovićevoj, Marinkovićevoj i Staroj Vlaškoj, gledali u te krasne Tomose. Kad bi ušli u radnju, pitali bi "Možemo li malo pogledati?", a kad bi napokon izašli, prodavači motora su vjerojatno još morali brisati naše sline po podu (smijeh). Svima su ti Tomosi bili interesantni. Srećom, mnogi su uspjeli nagovoriti roditelje, neki i zaraditi, za kupnju Tomosa. Kupovali su se Tomosi 15–ce, electornici. I nastalo je veliko društvo, pogotovo tu kod nas u Turopolju, koji su se vozili na Tomosima. Išli smo se voziti do HNK, do Saloona, u Veliku Goricu na pizzu kod Memyja, navečer u Klub 100, po selima po plesnjacima... Kad bi došli na plesnjak, prvo se fuliralo, a zatim je slijedila vožnja. Malo tko je plesao... Tako se, većina i oženila.

Davorin Babić (66), dobra duša kluba Turopolje, nastavlja: – Na Tomosu sam išao i na more. Još kao srednjoškolac, kad bi bile kakve utrke, a često se vozilo na Preluku, između Opatije i Rijeke, mi bismo sjeli na motore i otišli na pet dana. Spavali bi u parkovima, a preko dana se muvali po boksevima gdje su se pripremali svjetski prvaci. Tada nije bio problem ući u boks kod sedmerostrukog svjetskog prvaka Mikea Hailwooda ili Giacoma Agustinija, koji je bio najveći vozač motociklističkih utrka svih vremena, imao je 15 titula svjetskog prvaka! Mogao si, kao klinac, kod njega stati, pružiti mu ruku, razgovarati. Ako si bio pristojan, nitko te ništa nije pitao. Zamislite da klinci danas uđu u svlačionicu Cristijanu Ronaldu ili Luki Modriću, i tamo se muvaju a da ih itko išta pita, eto to je tako bilo. Kažem, spavali smo u parkovima, jer nismo imali novca. Trebalo je za benzin, za nešto pojesti, popiti.

Koliko puta je Tomos trebalo točiti do mora?

– Išlo je deset litara u Tomos, s jednim tankom si mogao do Rijeke. Koliki je bio rekord vožnje do Rijeke, koliko dugo se vozilo?

– Tko se "žurio", taj je mogao doći i za sat i 45 minuta po staroj cesti, po Lujzijani. Toliko je trebalo s ovim motorom, Jawa Česká zbrojovka 350, koji je ovdje izložen – objašnjava Vladimir Gašparec. Motor je vaš? – Je! (smijeh). Imam 44 oldtimer motora. Plus, minus. Možda koji više ili manje, tko će ih sve prebrojati... Kad je supruga prvi puta došla kod mene, u doba kad smo hodali, držala se za glavu kad je u mojoj sobi vidjela – motor! Usred sobe. Bilo je dana kad sam u sobi imao i pet–šest motora. I tu ima genijalnih priča. jednog sam kupio za tri gajbe piva.

Karlovačke?

– Ožujske! Riječ je o motoru NSU 250 Super Max iz 1954., a koji je bio zaoran u zemlju. U doba kada su krajem šezdesetih mnogi počeli naglo kupovati automobile, postali u relativno pristupačni, rješavali su se motora. Nisu im više trebali. I tako je taj čovjek koji je bio mehaničar u Zastavi kupio novog fiću, a motor NSU mu je smetao kad je iza kuće trebao spremiti drva za zimu. Kasnije, kada je orao, plugom je zakačio motor koji se prevrnuo, pa još kad je kopao brazde, bacio zemlju na njega. Naprosto ga je zaorao! I taj je motor stajao 25 godina u zemlji. Kad sam došao po njega, prvo sam ga morao iskopati lopatom, pa skidati s njega koprive i kupine. I pive sam platio, u potpunosti, 60 komada, niti jedna nije falila u gajbi – priča Gašparec.

Koliko vam je trebalo da ga obnovite nakon što je četvrt stoljeća motor bio zakopan u zemlji?

– Jedan dan! Upalio je iz prve. Otac Ivan bio je izvan sebe kad sam ga takvog blatnog i hrđavog dovukao u kuću, a danas je jedan je od motora koji je najljepše uređen. A Zündapp Boxer iz 1938. bio je rastavljen i bačen na smeće. Na njemu je bilo nekoliko tona građevinske šute. Prijatelj ga je pronašao kraj jedne šume, vidio je par dijelova, pa smo nas dvojica, poput arheologa krenuli istraživati. Pronalazili dio po dio. Kad smo ga konačno iskopali, trebalo je posjeći i drvo koje je raslo kroz ramu. Krčili smo kao Indiana Jonesi, samo da ga spasimo! – dodaje Gašparec. Kako ste uspjeli sakupiti gotovo 50 oldtimer motocikala? – Mnogima su ti oldtimeri smetali, neki su ga poklonili, neki su ga prodali. Pa čak i za vreću šećera! Znali smo otići u mladosti u Zagorje, Podravinu ili Moslavinu u doba berbe grožđa, s 10 vreća šećera, pa se vratiti kući s 10 motora. Pitali bi u kafiću "Tko ima stari motor?", lokalni bi se dečki javili i rekli "Imam ja", a kad bi od jednog kupili, već bi se stvorio red, pa bi rekli "Imam i ja, imam i ja". Kod jedne sam gospođe, prije nego sam uopće mogao pogledati motor, morao otići po – grincajg. Kad sam došao pogledati što prodaje, rekla je "Ja moram staviti kuhati juhu, odite prvo grincajg tu na plac, uzmite dva–tri pušleka, pa ćemo onda o prodaji – govori Gašparec.

Grga Povšič dodaje:

– Meni je prijatelj veterinar, koji je također ljubitelj oldtimera, kad bi išao po selima porađati krave i liječiti konje, javio da u štalama ima starih automobila. Mnoge smo takve našli po zaseocima! I u Zagrebu ima mnogo zanimljivih starih automobila po garažama, koji čekaju obnovu, ali ljudi su na njih zaboravili. Nisu članovi oldtimeri klubova, ostalo im je kao nasljedstvo, čuvaju ih, a automobili trunu...

Je li tko odbio prodati vozilo koje vozilo?

– Kupujem jedan motor već punih 47 godina! I nisam ga, zasad, uspio kupiti. Vlasnik je vrlo drag, čestitam mu svaki praznik, svaki Božić, nagovaram ga, malo po malo, ali zasad nisam uspio. Imam nadu, ne odustajem. Možda se jednog dana odluči prodati ga! Imam 25 motocikala, među kojima su Moto Guzzi V35 Wehrmacht Luftwaffe blau grau boje, zatim Dniepr 650 koji je toliko težak, ima preko 450 kilograma, da čak ima i "rikverc", ali i Viktoriju KR20 iz 1935. godine – dodaje Davorin Babić.

Koristite li te motore na dnevnoj bazi?

– Mnoge da! Kad moram u poštu, sjednem na Jawu 350 Kývačka Automatic iz 1968. godine i ona pali iz prve, na "zub". To je toliko jednostavna tehnologija, da se sve lako popravi.

Najveća zvijezda izložbe u Turopolju, kad je riječ o motociklima, uz Magnat–Debon 125 iz 1924. godine. Damira Varge iz Čakovca je – Indian Police Scout 101 s prikolicom iz 1931. godine.

– Pronašao sam ga na jednom tavanu! Taj motor ima gas na lijevoj strani, upravo iz razloga da bi u desnoj ruci bio revolver iz kojeg se – pucalo! Ništa čudno, jer koristili su ga desetljećima policajci na cestama u Americi, i to njujorški NYPD, losanđeleški LAPD, policajci u Chicagu. Na ovakvim su Indianima ganjali i gangstere, od Al Caponea nadalje. Sjetit će se neki filma "Neki to vole vruće", a bio je zvijezda i u "Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu" u kojem su se na njemu vozili Brad Pitt i Cate Blanchett. Ovaj moj gledatelji su mogli vidjeti u "Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića", ali i u britanskoj seriji "Hotel Portofino". U toj sam seriji bio i – kaskader, a vozio sam motor Sachs Junior, i na snimanju sam – pao. Snimali smo u Rovinju, imao sam neke uske hlače, i morao zakočiti, tu se zapetljao, i – srušio se pred filmskom ekipom. Srećom, imao sam dva motora u rezervi, pa sam odmah sjeo na drugi motor i nastavili smo snimanje, ali su već za deset minuta mnogi poznanici u Zagrebu znali da sam – pao u nekom parku... – priča Gregor Povšič.

– Pa morali smo javiti! – smije se njegov prijatelj Dalibor Lebarović, vlasnik NASH Standard Six Cabrio iz 1928. godine, a o čijim je automobilima pisao i Zvonimir Milčec.

– NASH je došao iz Tasmanije, tamo je proveo većinu svog životnog vijeka, a eto za koju će godinu i on proslaviti stoti rođendan. Drugi svjetski rat itekako je utjecao na to da dobro očuvanih oldtimera ima upravo u Tasmaniji, Australiji, Oceaniji ili SAD-u. Jer, većina europskih automobila koji su iz 1920.–ih ili 1930.–ih, većinom su ili završila u rata ili u željezarama pa su se od njih radili topovi ili drugo oružje. Da tražite prijeratni oldtimer u Italiji, teško ćete ga pronaći... – priča Lebarović.

Kako prolaznici reagiraju kad se vozite NASH–om po metropoli?

– Svi mašu! Na autocesti, a potegao sam i 100 kilometara na sat, trube kamioni, u gradu se glave okreću na tramvajskoj stanici, ljudi izlaze iz kafića ne bi li vidjeli tko to prolazi. Moja obitelj često se vozi u ovom oldtimeru, vikendom nas se može vidjeti u gradu. Guštamo, pa nećemo ga držati u garaži! – govori Lebarović, čiji je djed Simeon 1947. godine otvorio urarsku radionicu Lebarović te još u to doba vozio Ford Y, kada je malotko u metropoli mogao razmišljati o kupovini motora, a kamoli automobila.

Itekako je interesantan i JAWA Velorex Oskar 16, oldtimer Rudolfa Klicpera.

– Jedini je to automobil od tkanine ikad napravljen u svijetu. Mnogi se šale da se može oprati u veš–mašini, a nadimci su mu krpenjak, krpena letjelica, guščja prsa, mongomerak. U svijetu ih je tek 250 u voznom stanju, moj je iz 1954. godine, a zbog tog sam automobila čak naučio i češki jezik – govori Klicper.

Vladimir Štarkelj, domaćin izložbe oldtimera, pokazuje na još jednu zvijezdu Chevrolet iz 1929. godine koji je desetljećima vozio putnike po Maroku.

– Imao je 22 mjesta, u njemu još piše linija na kojoj je autobus vozio, postoji i cjenik vožnje, pojavio se u mnogim filmovima, a vlasnik Damir Varga iz Čakovca dovezao ga je iz Maroka. Kada je stigao u Hrvatsku bio je doslovce u voznom stanju! Vozio je oko putnike oko Melille prije gotovo stotinu godina! U rezervoar je stalo 20 litara benzina, što je bilo dovoljno za prijeći preko stotinu kilometara – govori Štarkelj.

Koji automobili još kriju zanimljive priče?

– Cadillac DeVille, koji Feliks Sinkovski ima već četvrt stoljeća, nevjerojatan je snažan automobil, ima V8 motor, te je uz Lincoln Continental, u kakvom se u trenutku atentata vozio i John F. Kennedy, bio najprestižniji automobil svog vremena. Uostalom, takav je Cadillac DeVille imao i Tito, vozio se njime na Brijunima. On je imao cabriolet, a ovo je limuzina.

Gregor Povšič objašnjava kako je Zagreb imao – tvornicu automobila.

– Zagreb je 1928. godine imao tvornicu, neki kažu da je to bila "šrafciger tvornica", ali to nije istina. Tu su, na Zavrtnici, sklapali američki automobili Hudson Essex, dijelovi su dolazili iz Rijeke, pa vlakom u Zagreb. Tvornica je radila do 1930., a mnogi su ti zagrebački Essexi vozili kao taksiji. Prekrasan je automobil, ima šest cilindara, a uspio sam jednog pronaći u Zagrebu još kao student te ga obnoviti. Automobil je bio u drvenoj garaži, koja se srušila na njega, a vlasnica je, prije nego smo uopće počeli dogovarati cijenu, tražila da joj napravim – kokošinjac! Tek kad sam izgradio kokošinjac, pričali smo o kupoprodajnom ugovoru. Sve skupa je iz tvornice izašlo 300 komada, a taj pravi zagrebački automobil danas ima sve originalne kotače, originalna stakla, farove... Stopostotni je original, a moj je iz 1930. – kaže Povšič.

Vladimir Štarkelj pokazuje na američki ratni Willys, koji na sebi ima i repliku protuavionske strojnice Browning 50 mm.

– Willysi su slani na front, pakirali su se u drvene sanduke, pa padobranima iz aviona bacali vojsci na terenu. Nije bio pretežak, mogao je stati u kutiju, a svaki ga je saveznički vojnik mogao popraviti na polju sa setom ključeva. To je automobil kojem nije nužna cesta, on si cestu napravi sam. Uostalom, ljepše ga je voziti po livadi nego po asfaltu. Žilav je, otporan, izdržljiv. Sa sinom sam bio upravo u tom Willysu čak i u Normandiji, na obilježavanju 80. godišnjice Dana D, a društvo su nam pravili Slovenci i prijatelj Aleš Čarman – govori Štarkelj.

Kako to da ste se odlučili pokazati javnosti sve ove automobile?

– Za Božić smo planirali što ćemo u novoj 2025. godini, pa se odlučili sudjelovati na Noći muzeja, pokazati građanima starodobna povijesna vozila od 1918. do 1958. godine. Mi iz Oldtimer kluba Turopolje, te naši prijatelji iz Oldtimer kluba Zagreb brzo smo se dogovorili, pa ćemo eto u mojem centru pokazati što sve imamo. Gosti će moći vidjeti i stare traktore Allgaier, Deutz, Eicher, Fendt, Hanomag, Kramer, Lanz, kao i vršilicu za žito iz 1920. godine – kaže Štarkelj.

Koliko automobila imaju vlasnici oldtimera, i što ih, osim restauracije, najviše muči?

– Tko voli oldtimere, u pravilu, nema samo jedan. Ima ih više. I tu dolazi do problema. Mi oldtimere moramo održavati, moramo ih svake godine iznova registrirati, što je velik trošak. Naša je želja, da poput Švicaraca, imamo prijenosne pločice, da možemo registrirati više oldtimera na jednu registraciju, jer ne možemo se ionako voziti u isto vrijeme u svim tim automobilima, zar ne? Godišnje s tim automobilima možda prođemo svega 20 kilometara, a treba platiti registraciju. To bi nam olakšalo... Ovako, mnogi uređeni ali neregistrirani, moraju ostati u garaži. I nitko ih neće vidjeti. A to je šteta... Na kraju, vlasnici oldtimera ta vozila stvarno vole. Uz svaki automobil ide i pripadajuća odjeća, bilo to odijelo gangstera iz dvadesetih u Chicagu, odijelo američkog generala, francuskog mehaničara, vozača autoutrka... No, ta je velika ljubav, i velika rupa u kojoj nema dna. Mi se vlasnici oldtimera volimo šaliti, da to nije naš hobi, već naša – dijagnoza! _

Vladimir Gašparec, tajnik Oldtimer kluba Turopolje na trokolici. Reporter Nedjelje i vlasnici oldtimera na američkom Willysu koji ima i repliku 50mm protuavionske strojnice. Dalibor Lebarović u svom NASH Standard Six Cabrio iz 1928. koji i danas vozi bez problema 80 kilometara na sat. Najstariji automobil na izložbi Ford T je iz 1922. godine. Gregor Povšič na motoru Indian Police Scout 101 s prikolicom iz 1931. godine kakve je koristila američka policija. Davorin Babić s francuskim ključem, on svoje oldtimere koristi gotovo svaki dan, s njima čak ide i do pošte. Vladimir Štarkelj predsjednik Oldtimer kluba Turopolje je i - domaćin nesvakidašnje izložbe, kraj svog Willysa.

Cadillac DeVille, koji Feliks Sinkovski ima već četvrt stoljeća, nevjerojatan je snažan automobil, ima V8 motor, te je uz Lincoln Continental, u kakvom se u trenutku atentata vozio i John F. Kennedy, bio najprestižniji automobil svog vremena. Uostalom, takav je Cadillac DeVille imao i Tito, vozio se njime na Brijunima. On je imao cabriolet, a ovo je limuzina. Na izložbi u Turopolju mnogo je motocikala BMW-a, ČZ-a, Harley-Davidsona, Moto Guzzija, JAWA-e, Tomosa i Zúndappa, a Vladimir Gašparec tajnik Oldtimer kluba Turopolje ima u kolekciji - 44 oldtimer motora

Nazad